Postoje trenuci koji ne ulaze u dan. Ne računaju se. Ne bilježe se. Ne prepričavaju. Ne zna se točno kad su se dogodili, ni koliko su trajali. Ali se ponavljaju. Svaki dan. I svaki put isto.
Zatvaranje prozora prije izlaska iz stana. Ne zato što je hladno, nego zato što tako treba. Pokret ruke koji ne provjerava temperaturu, već provjerava je li sve „na svom mjestu“. Taj zvuk — klik, škripa, tišina. Nema ga u sjećanju, ali tijelo ga zna.
Provjeravanje džepova. Ključevi. Mobitel. Novčanik. I još jednom, iako znamo da je sve tu. Pokret koji ne traži, nego potvrđuje. Kao da se tijelo mora uvjeriti, neovisno o umu. I svaki put isto: dlan na džep, blagi pritisak, kratko zadržavanje. Nema sumnje, ali ima potreba.
Vraćanje istim putem. Ne zato što je najbrži, nego zato što je poznat. Iako postoji prečac, iako postoji drugačiji kut, tijelo bira ono što zna. I svaki put stane na istom mjestu. Pogleda u isti izlog. Preskoči isti rub pločnika. Ne zato što mora, nego zato što se tako dan slaže.
To su trenuci koji ne ostaju u pamćenju. Ne znaš da su se dogodili, ali znaš kad ih nema. Kad ne provjeriš džepove — nešto fali. Kad ne zatvoriš prozor — dan ostane otvoren. Kad kreneš drugim putem — korak je nesiguran.
Oni ne traže pažnju. Ne traže ime. Ne traže značenje. Ali čuvaju ritam. I tijelo ih pamti, čak i kad um ne stigne da ih zabilježi.
To su trenuci koji ne mijenjaju ništa, ali bez njih dan ne počinje kako treba. Ne završava se kako treba. Ne odvija se kako zna. I zato se ponavljaju. Bez pitanja. Bez razloga. Bez sumnje.
Jer u njima nema događaja. Samo prisutnost.
Foto: Izdhan Imran