U digitalnom svijetu prepunom buke, brzine i neprekidne stimulacije, sve više ljudi traži sadržaj koji ne traži ništa zauzvrat. Upravo tu, u tom prostoru između zvuka i tišine, nastaje fenomen ASMR-a — videozapisa u kojima se šapuće, kucka, češlja, lista papir, dodiruje mikrofon, bez radnje, bez poruke, bez potrebe da se nešto dogodi. Ipak, milijuni gledatelja svakodnevno klikaju upravo na te snimke, ostajući uz njih satima. Zašto?
ASMR je skraćenica za autonomous sensory meridian response, odnosno autonomni senzorni meridijanski odgovor — pojam koji opisuje specifičan osjećaj trnaca, ježenja i ugodne statike koji se širi niz vrat, leđa i potiljak kao reakcija na određene zvukove i vizualne podražaje. Iako znanstvena zajednica još uvijek raspravlja o njegovoj preciznoj definiciji, korisnici tvrde da im ASMR pomaže da se opuste, zaspu, smire tjeskobu, pa čak i da se osjećaju emocionalno zbrinuto.
No ono što ASMR čini zanimljivim nije samo fizička reakcija. To je način na koji se sadržaj konzumira — pasivno, bez očekivanja, bez potrebe za interakcijom. U svijetu u kojem se od korisnika traži da komentira, dijeli, lajka, reagira, ASMR dopušta da se samo bude. Da se sluša. Da se ne mora ništa.
Tipični ASMR video prikazuje osobu koja šapuće u mikrofon, lagano dodiruje predmete, imitira zvukove svakodnevnih radnji — češljanje kose, otvaranje ambalaže, listanje knjige. Sve se odvija polako, pažljivo, s naglaskom na teksturu, zvuk, ritam. U tom prostoru nema priče, nema dramaturgije, nema montaže. Samo prisutnost.
Zanimljivo je da se mnogi ASMR videozapisi temelje na gestama koje u stvarnom životu povezujemo s intimnošću, brigom, nježnošću. Šaptanje, dodirivanje, pažnja usmjerena na detalj — sve to podsjeća na trenutke kada smo bili zbrinuti, kada je netko bio tu samo za nas. Iako je ekran između, osjećaj ostaje. Mnogi korisnici opisuju da se osjećaju kao da ih netko smiruje, kao da su u sigurnom prostoru, iako je sve virtualno.
ASMR je, na neki način, tiha pobuna protiv sadržaja koji vrišti. Protiv algoritama koji traže pažnju. Protiv videa koji se natječu za klik. Umjesto toga, ASMR ostaje u tišini. Ne traži da ga volimo. Ne traži da ga razumijemo. Samo dopušta da budemo tu.
I možda je upravo to razlog zašto ga volimo. Jer u vremenu koje nas stalno gura naprijed, ASMR nas poziva da stanemo. Da slušamo. Da se ne sjećamo ničega, ali da se ipak osjećamo — prisutno.
Foto: Carles Rabada