Brzo! Popij kavu, operi zube, spakiraj stvari, obuci se i što prije – pravac škola, fakultet ili posao. U toj jurnjavi kroz obveze često zaboravimo i kamo smo zapravo krenuli. Kava se rijetko ispija polako, uz omiljenu knjigu i zvuk tišine; mnogo češće postaje „passenger princess“ na suvozačkom sjedalu, popijena usput, između semafora i pješačkih prijelaza.
Sve je prilagođeno brzini. Više ne tipkamo poruke – šaljemo glasovne. Ne čitamo – slušamo audioknjige dok žurimo na predavanja. Ne idemo u trgovine – naručujemo online, jer tko još ima vremena isprobavati odjeću i stajati u redu na blagajni? Naša svakodnevica postala je niz optimiziranih radnji koje podrazumijevaju minimum vremena i maksimum učinkovitosti.
A što biste pomislili kada bismo vam rekli da se taj tempo polako dovodi u pitanje? Da svijet možda prolazi kroz tihu renesansu – razdoblje preispitivanja brzine i kolektivnog mentalnog zamora?
Internet je preplavljen trendovima – od onih koji se tiču izgleda i prehrane, do lista uspjeha koje „moramo“ ostvariti prije 25. godine. Ipak, posljednjih mjeseci mrežama se širi još jedan trend, suprotan svemu navedenom. Slow down trend, koji se pojavljuje na platformama poput Instagrama, YouTubea i TikToka, poziva na usporavanje, na povratak sebi i vlastitom vremenu.
Od FOMO do JOMO
Nekadašnji „fear of missing out“ polako se pretvara u „joy of missing out“. Sve je više onih koji više ne osjećaju potrebu biti u tijeku sa svakom informacijom, trendom i objavom. Konstantno praćenje događanja iz minute u minutu postaje iscrpljujuće za naše mentalno zdravlje. Ulazimo u začarani krug uspoređivanja, očekivanja i neprekidne dostupnosti.
Mladi su posebno izloženi pritiscima – od akademskih i profesionalnih, do estetskih i društvenih. Društvene mreže često nameću standarde koje je gotovo nemoguće dostići, ali s kojima se ipak pokušavamo izboriti i sustići ih. U toj utrci lako zaboravimo zastati.
Slow down trend zato predstavlja jedan oblik digitalnog otpora. On podsjeća da ne moramo biti svugdje, znati sve i reagirati odmah. Ponekad je sasvim dovoljno samo usporiti.
Sporije je ljepše
Možda zvuči paradoksalno – influenceri koje podržavamo tako što satima gledamo njihove videe sada nam nude vlogove o tome kako se isključuju s društvenih mreža, kako se posvećuju analognim hobijima poput heklanja, čitanja, crtanja ili šetnje u prirodi. Ipak, to je pokazatelj da samo ako smo na pravoj strani interneta zaista imamo mogućnost pronaći inspiraciju i pomoći sebi.
Generacija koja je odrasla uz klikove i notifikacije sada napokon priznaje da je vrijeme za predah. Digitalni umor nije samo prolazna nelagoda. Konstantna izloženost informacijama, uspoređivanju i vanjskim očekivanjima dovodi do preopterećenosti mozga. Naš živčani sustav rijetko dobiva priliku da se umiri. Čak i kada fizički mirujemo, mentalno ostajemo aktivni – skrolamo, reagiramo, analiziramo (se), uspoređujemo (se). Sve to može izazvati anksioznost, stres, nesanicu i niz drugih problema. Zato je jedan od osnovnih oblika samoregulacije upravo proces usporavanja.
Odlaganje telefona na sat vremena, bez vanjskih događanja, dovodi do jedne pojave na koju nismo navikli – suočavanja s vlastitim mislima. Tišina, koja je za neke starije generacije bila prirodna pojava, nama danas izaziva nelagodu. Upravo u tome leži njezin značaj. Mentalno zdravlje ne podrazumijeva samo odsustvo problema, već i sposobnost da budemo sami sa sobom bez osjećaja nelagode.
Me time kao lijek
Slow down trend potiče nas na povratak malim ritualima u kojima uživamo, ali nas također motivira da pronađemo nove hobije koji će učiniti da se osjećamo ispunjenije. Ispijanje kave bez telefona, vođenje dnevnika, šetnja u kojoj umjesto glazbe u slušalicama slušamo prirodu – to su vrijednosti kojima se okrećemo ostavljajući mobitele po strani.
U svijetu u kojem je pažnja postala roba, najradikalniji potez može biti sačuvati je za sebe. Ako nešto trebamo konzumirati, neka to bude naša stvarnost, a ne nerealni i tuđi životi na internetu.
Preopterećenost informacijama jedan je od faktora koji doprinosi anksioznosti kod mladih. Kada smo konstantno u tijeku s tuđim uspjesima, putovanjima, treninzima i dostignućima, lako je povjerovati da zaostajemo. Usporavanje prekida taj ciklus uspoređivanja. Kada usporimo, jedina osoba s kojom se uspoređujemo smo mi sami. Stanemo i vidimo tko smo bili nekada, tko smo sada, a tko postajemo. Na taj način povezujemo se sa svojim potrebama koje smo odavno zapostavili nastojeći ispuniti potrebe i očekivanja drugih, koje kasnije kao dokaz dijelimo na storyjima.
Samo još jedan trend koji moramo ispoštovati?
Ipak, postavlja se pitanje je li slow down trend samo još jedan koncept čije se ispunjenje zahtijeva od nas. Jesmo li sada obavezni objaviti da smo dio procesa usporavanja? Fotografije knjiga, čajeva i zalazaka sunca mogu djelovati kao novi standard „ispravnog“ načina života i funkcioniranja.
Međutim, razlika je u namjeri. Rekli bismo da cilj ovog trenda nije da ovlada nama, već da nas motivira da mi zdravorazumski ovladamo vlastitim odlukama. Stoga bi ovo trebalo biti poticaj za produktivniji način života, a ne ispunjavanje kratkotrajnog trenda na mrežama. Suština slow down pokreta nije u savršenoj jutarnjoj rutini, već u svjesnoj odluci da ne moramo uvijek biti dostupni, produktivni i informirani.
Na kavi sa samim sobom
Čini se da društvo nekako uvijek nagrađuje one koji u što kraćem vremenu postignu što više. Stoga je hrabro priznati sebi da smo umorni i da nam je potreban predah. Da ne želimo biti sastavni dio svakog trenda i svakog događanja u svijetu. Samo jednom u životu imamo 17, 23 ili 30 godina i zato je važno s vremena na vrijeme podsjetiti se tko smo i što nas ispunjava.
Usporavanje ne znači odustajanje od ambicija. Naprotiv, ono može biti način da ih ostvarimo na produktivniji način. Kada smo mentalno stabilniji, jasnije postavljamo prioritete, donosimo promišljenije odluke i gradimo zdraviji odnos prema vlastitim granicama. Usporiti znači razmisliti i dopustiti da „hladne glave“ oblikujemo određene odluke.
Na kraju dana, možda svijet i ne prolazi kroz potpunu renesansu, ali se pojedinci definitivno bude. Možda je slow down trend tu da nas podsjeti da nije sve u vizualnoj estetici, već da je i naš mozak esteta koji traži ljepotu življenja.
Ponekad je najveći uspjeh sačuvati sebe, a ne stići prvi kako bismo zadivili ostale. Zato – usporimo.
Piše: Lana Ćapić
Foto: Diana Rafira