Na društvenim mrežama je poznat kao Pisoj. U stvarnosti, on je Josip Milanović, pisac rodom iz Kiseljaka koji svojim tekstovima iz dana u dan pokazuje da je riječ još uvijek najmoćnije sredstvo povezivanja. Još u osnovnoj školi, iskrenim, dječačkim riječima, naslućivao je snagu koju će kasnije koristiti da gradi mostove – između sebe i drugih, između boli i razumijevanja. U srednjoj školi njegove zadaće čitale su se pred razredom, a već tada se činilo da njegovi tekstovi ne ostaju samo na papiru – oni žive, dotiču i vraćaju se natrag kao potvrda.
„Ipak, trenutak kada sam shvatio da pisanje za mene nije samo ventil nego i most prema drugima, bio je na fakultetu“, prisjeća se Josip.
U ovom razgovoru, Pisoj govori o snazi riječi, o plesnom podiju kao mjestu istine, nećakinjama, terapiji, ranjivosti i svemu onome što nosimo u sebi, a rijetko pokazujemo.
Odgovornost riječi koje liječe
Od najranijih školskih dana osjećao je da u riječima leži moć – ne samo da izrazi sebe, već i da dotakne druge, da ih razumije i da zajedno s njima nosi njihove rane i snove. On sam kaže da je ta veza između pisca i čitatelja njegova najveća nagrada i smisao.
„Trenutak kada sam shvatio da pisanje za mene nije samo ventil nego i most prema drugima, bio je na fakultetu. Tada sam objavio svoj prvi ozbiljniji tekst na svome Facebook profilu – o svoj djeci koja su preživjela neki oblik vršnjačkog nasilja. Pisao sam ga iz najskrivenijih kutkova svoga srca, vraćajući se u svoje djetinjstvo, svoje strahove i svoje bitke, a onda sam shvatio da su se u tim riječima pronašli mnogi – djeca i mladi koji su prošli isto, roditelji koji su im bili oslonac, vršnjaci koji su u mojim rečenicama prepoznali svoje prijatelje…Pisanje je postalo moj način da dotaknem ljude koje možda nikada neću upoznati, ali s kojima ću zauvijek dijeliti nešto nevidljivo, a ogromno – osjećaj da smo, barem kroz rečenicu, zajedno.“
Pisoj nas podsjeća da riječi nisu puki niz znakova, već da nose životne priče, nade i bolove. One imaju moć da liječe, povezuju i stvaraju zajednice koje ne vide granice.
Most od riječi – kada pisanje postane poziv i povezanost
U vremenu kada „imati publiku“ često znači stvarati zbog klikova, Josipovo pisanje nosi nešto dublje – odgovornost. Svoju publiku ne tretira kao broj, već kao zajednicu ranjivih ljudi koji u njegovim riječima traže smisao, potvrdu i nadu.
„Svaka riječ ima težinu. I ja to nikada ne zaboravljam. Svjestan sam da ono što napišem nekome može biti zrno nade, ali i podsjetnik na njegovu vlastitu bol. Zato sam vrlo oprezan – nikada ništa ne napišem i ne podijelim olako. Kad završim tekst, uvijek ga ponovno pročitam, promišljam o njemu, pitam se kako će ga netko doživjeti, jer znam da iza svakog mog posta stoje ljudi sa svojim ranjivostima, pričama i tišinama“, kaže. Njegove rečenice nastaju promišljeno, pažljivo, uz svijest da mogu nekome biti melem – ali i okidač.
Nije mu nepoznato ni to da ga taj osjećaj odgovornosti ponekad bojati. Ali svaki komentar koji počne riječima „ovo sam ja“ ili „zbog ovoga sam se osjećao manje sam“ vrati ga u srž – u ono zbog čega je uopće počeo dijeliti svoje unutarnje svjetove.
„Pisanje je više od riječi, to je most. To je prostor u kojem se susrećemo – ja i svi ti ljudi koji me čitaju.“
Ranjivost kao snaga — nova definicija jakosti
U svijetu koji često slavi tvrdoću i neprobojnost, Josip donosi osvježavajuću, iskrenu i snažnu poruku o pravoj prirodi snage. Za njega, biti „jak“ nije više sinonim za skrivenu bol i neprobojni oklop, već za hrabrost da pokažeš ono što je stvarno, ranjivo i ljudsko.
„Nažalost, vjerujem da i mnogi koji će pročitati ovaj moj intervju žive u društvu koje nas je odgajalo i/ili još uvijek odgaja da biti jak znači ne pokazivati slabosti, držati sve u sebi i uvijek biti onaj koji nosi, a ne onaj koga treba nositi. Učili su nas da suza nije dobrodošla, da se ne smijemo slomiti, da moramo biti čvrsti bez obzira koliko iznutra pucali. Ali to nije snaga, to je maska. I to maska koja guši.“
Za mnoge je to možda neobično, ali za Pisoja ples nije samo fizički pokret, već jezik koji izražava ono što riječi ne mogu. Ranjivost koja se u plesnom pokretu otkriva, kako kaže, postala je njegov put do autentičnosti.
„Sretan sam što me ples, kojim se bavim više od 26 godina, oblikovao drugačije. Meni nije problem pokazati svoju ranjivost. Čak i u trenucima kad je možda nemam s kim podijeliti ili kad se bojim kako će ljudi reagirati na nju – ja je otplešem. Možda će to nekome zvučati čudno, ali zapravo, pravu sam snagu počeo otkrivati tek kad sam si dopustio biti ranjiv.“
Za njega, jakost nije u neuništivosti, već u sposobnosti da padneš i opet ustaneš. U tome da priznaš da trebaš pomoć i da pružiš ruku drugima. „To znači živjeti iskreno, pa makar to uključivalo i suze, i strahove, i one tišine o kojima se rijetko priča,“ dodaje.
Pisanje mu je u tom procesu pomoglo više nego ijedan drugi alat. „Kad pišem, skidam sve maske, pokazujem se onakav kakav jesam i to pred tisućama ljudi. Nije to uvijek lako, ali svaki put kad dobijem nečiju poruku da ono što pišem, dolazi tamo gdje je i namijenjeno – u srca čitatelja, znam da ranjivost ne udaljava ljude, nego ih povezuje.“
Tako je Josip, kroz ples i riječi, razorio stereotipe i društvene okvire, otvarajući prostor za novu, autentičnu definiciju snage.
„Zato danas vjerujem da je ranjivost srce svake prave snage. Jer tek kada se usudiš biti ranjiv, prestaneš glumiti i počneš živjeti. A to je, barem po mom iskustvu, jedini način da istinski budeš jak.“
Ples i riječ – govor tijela koji prodire dublje od riječi
Ples i riječ nisu dva odvojena svijeta, već neraskidiva cjelina, tijelo i njegovi dijelovi – ruke koje pišu i noge koje govore. „Ruke su one kojima pišem priču, one kojima oblikujem misli i osjećaje na papiru, dok su noge one koje tu istu emociju mogu otplesati, pokazati tijelom,“ objašnjava on, ističući kako riječ i ples žive u neprekinutom dijalogu unutar njega.
U trenucima kada riječi zakazuju, a misli su preteške za artikulaciju, ples postaje njegov jedini jezik – tihi, snažan i istinit. „Sjećam se trenutaka kad nisam mogao naći snagu za riječi, kad su mi misli bile preteške da ih artikuliram, ali sam mogao stati na podij i dopustiti tijelu da govori umjesto mene.“ Ples oživljava riječi, omogućava im da izađu izvan stranice i dotaknu nekoga bez ijedne izgovorene riječi.
Ta povezanost plesnog pokreta i pisanog izraza za Josipa je temelj njegovog identiteta i slobode, mjesta gdje može biti istovremeno iskren, ranjiv i snažan. „Ples i riječ zajedno pričaju moju priču. Onu koja je puna tuge, radosti, borbe i slobode. Oni su moj identitet i moja sloboda, a njihova neraskidiva veza je moj svijet u kojem mogu biti iskren, ranjiv i snažan istovremeno.“
Otvorenje plesnog kluba Emotion označilo je veliki životni iskorak za Josipa, iako se dugo bojao te odgovornosti. „Nakon toliko godina rada u drugim klubovima i za druge ljude, dugo sam se bojao otvoriti vlastiti plesni klub. Ali sada mogu reći da je to najbolja odluka u mom životu.“
Za njega je zajednica u klubu srce svega. Emotion nije samo mjesto za učenje koraka i tehnika, već prostor gdje ljudi pronalaze sebe i jedni druge kroz emotivni pokret. „Kad ljudi dođu otvoreni, spremni izraziti se kroz tijelo, događa se nešto magično – stvaramo energiju koja nije samo u prostoru, nego i u nama, među nama.“
Kroz ples skidaju maske svakodnevice, otvaraju vrata zaključana godinama i dopuštaju tijelu da govori istinu koju um skriva – o radosti, boli, snazi i ranjivosti. Ta iskrenost kroz pokret rađa povezanost koja nadilazi riječi i gradi mostove među ljudima.
Josip ponosno govori o svojoj plesnoj zajednici: „Iskreno, mislim da imam najbolju ekipu ikada – toliko obogaćujemo jedni druge, toliko se smijemo i uživamo zajedno provoditi vrijeme.“ Svaki put kad vidi nekoga kako se kroz ples prvi put oslobađa i postaje slobodan, podsjeti se zašto radi ono što radi.
Josipov ples nije samo umjetnost, već je temelj njegove slobode i autentičnosti. Kroz pokret i riječ, on pronalazi svoj glas i stvara prostor u kojem drugi mogu učiniti isto. Njegova priča podsjeća nas da ponekad tišina pokreta govori jače od svih izgovorenih riječi.
Tišina, tijelo i nježnost prema sebi
Kada dani postanu preglasni, kada obaveze, očekivanja i emocije pritisnu više nego što je moguće nositi, on ne traži bijeg u buku, već povratak sebi. „Tišina nije samo odsustvo buke, nego prostor u kojem se mogu susresti sa sobom“, kaže.
Šetnje bez cilja, zvuci instrumentalne glazbe u pozadini, more koje šaptom vraća ravnotežu – to su njegovi rituali ozdravljenja. „More ima tu moć da me vrati sebi“, priznaje, opisujući prizor zalaska sunca kao trenutak u kojem i srce diše lakše.
Ali daleko najdublji reset donose mu – Marija i Klara. Njegove nećakinje. „Njihova iskrenost, oni jednostavni, a najmudriji odgovori na životna pitanja, njihova radost, ljubav i zagrljaji – to je moje sigurno mjesto kojem se uvijek i iznova vraćam.“ U njihovoj prisutnosti svijet postaje jednostavniji, a smisao – jasniji.
Čak i kada nije na sceni, tijelo mu govori. Ples ne ostaje u studiju. „Volim zaplesati i kad nisam na podiju.“ Pokret vraća ravnotežu, oslobađa napetost, povezuje ga sa sobom. A riječi, kao i uvijek, bivaju ili zaklon ili most – kroz pisanje i čitanje, Josip liječi i sebe i druge.
Razgovor s onim dječakom iz tišine
Ponekad, najvažniji razgovor nije onaj s drugima, već onaj koji vodimo sa sobom. Josip Milanović često piše o unutarnjem glasu – onom tihom, često potisnutom, koji nas zna bolje nego itko drugi. Pitamo ga što bi danas poručio svom 12-godišnjem sebi. Zastaje, pa odgovara bez zadrške: „Rekao bih mu da se ne boji.“
Bojazni tog dječaka, tada još nesigurnog, krhkog i tihog, danas vidi kao temelje svoje buduće snage. U tom vremenskom obratu, Josip bi ga ohrabrio da ne bježi od tišine, iako je tada bila zastrašujuća. „U toj tišini jednog ćeš dana pronaći sebe“, govori mu u mislima. Tišina će, s vremenom, postati ne samo sklonište, već i izvor – prostor u kojem se najjasnije čuje ono što je stvarno.
U njegovoj poruci dječaku koji je nekada bio, krije se i tuga – i nježnost. Savjetuje mu da više vremena provodi s roditeljima. Da ne štedi riječi ljubavi. Da bude prisutan, čak i kad boli. Posebno kad boli. I kada sve to kaže, Josip zaključuje: „Na kraju – ne bih mu više ništa govorio. Samo bih ga zagrlio. Onako jako i snažno, kako je mom 12-godišnjem Josipu tada trebalo.“
Rečenice koje ponekad promijene sve
Za Josipa, pisanje nikada nije bilo tek stil ili forma. Njegove riječi često bivaju iskra – onaj početni trzaj nakon kojeg netko potraži pomoć, kaže „ne“ nasilju ili, možda prvi put, oprosti sebi. Ljudi mu pišu da su upravo njegovi tekstovi bili točka preokreta. Ne uzima to olako.
„To su možda najteže, ali i najljepše poruke koje primam“, kaže s tišinom u glasu. Svaka od tih poruka nosi težinu stvarnog života. Stvarne boli. Stvarne promjene. I svaka ga iznova podsjeća zašto piše: ne da bi bio pročitan, već da bi drugi znali da nisu sami.
Ne traži potvrdu ega – već znak da je njegov glas dopro tamo gdje je bilo najpotrebnije. U srce nekoga kome je možda bilo mračno. „Moje su riječi bile tek mali svjetionik na tom putu – ali njihova hrabrost i njihova odluka su ono što mijenja sve“, kaže.
Pisanje za Josipa nije pozornica – to je zagrljaj. I kad tiho kaže: „U redu je, nisi sam“, ta rečenica putuje daleko. Možda i do onog 12-godišnjaka – negdje, u nekoj drugoj sobi, tišoj nego što bi smjela biti.
Podsjetnik za svakoga tko čita
Na kraju razgovora, Josip ne želi ostaviti poruku o sebi. Ne želi da fokus bude na njegovim riječima, uspjesima ili hrabrosti. Ono što ga istinski zanima su ljudi koji ga čitaju – njihova snaga, njihova borba, njihova nježnost.
„Volio bih da svaki moj čitatelj zna da nije sam“, dodaje. Bez obzira koliko izgubljeno, slomljeno ili nesigurno se osjećali – svatko u sebi nosi mogućnost novog početka. Da je u redu reći trebam pomoć, u redu zaplakati, u redu biti ranjiv.
Josip vjeruje da istinska snaga počinje upravo tamo gdje prestane gluma. Kad skinemo maske i ostanemo svoji – ne savršeni, nego stvarni. „Jer kad jednom povjeruju da su dovoljno dobri – baš takvi kakvi jesu – tada se otvaraju vrata najljepšoj verziji njih samih.“
Ako njegove rečenice mogu biti podsjetnik na to, makar i tih, on zna da sve što piše ima smisla. A ako se ikada izgube, želi da znaju – iscjeljenje dolazi onog trena kada pronađemo vlastiti jezik izražavanja. Bilo da je to ples, slika, riječ ili tišina – važno je da se izraze. Jer tada, kad tijelo i srce progovore zajedno, počinje ono što Josip najbolje zna opisati: istina koja liječi.
Foto: Marina Bralo, Sanela Babić, Privatna arhiva