Ponekad dan prođe, a da nismo ni primijetili gdje smo sve bili — mislima, pogledom, tijelom. Ruke rade jedno, glava drugo, ekran treće. Dok slušamo, već odgovaramo. Dok odgovaramo, već razmišljamo o sljedećem zadatku. Pažnja se raspršuje, prebacuje, dijeli. Rijetko je cijela, rijetko mirna.
Ali onda se dogodi nešto što nas zaustavi. Trenutak u kojem nas netko zaista pogleda dok govori. Pauza u rečenici koja nije neugodna. Tišina koja ne traži objašnjenje. Ruka koja se zadrži na ramenu sekundu duže. To su trenuci u kojima pažnja nije podijeljena. Ona je tu. Cijela.
U svakodnevici, pažnja se ne mjeri minutama, već prisutnošću. Nekad je dovoljan pogled, nekad jedno „slušam te“ izgovoreno bez žurbe. Nekad je to kad netko ne provjerava telefon dok sjedi preko puta. Kad ne prekida, iako zna što ćemo reći. Kad ne žuri s odgovorom, već pusti da misao sjedne.
U gradskom ritmu, pažnja se pojavljuje na neobičnim mjestima. Na semaforu, u redu za kruh, na stubištu zgrade. Netko propusti ući prvi. Netko podigne pogled s ekrana. Netko pusti da prođeš. Sitni, neplanirani, neizgovoreni gestovi. Ali osjećaj ostane.
U večernjim satima, kad se dan smiri, pažnja se vraća. U razgovorima koji nisu o poslu. U tišini koja ne traži objašnjenje. U prisutnosti koja se ne mora potvrditi. Tada se ne mjeri vrijeme, već osjećaj. Da je netko tu. Da je nešto stalo. Da je pažnja — makar na tren — bila cijela.
Ne mora sve biti veliko da bi bilo važno. Nekad je dovoljno da netko ne prekine. Da ne požuri. Da ostane. Pažnja se ne mjeri duljinom, već dubinom. A dubina se ne traži — ona se prepozna.
Foto: Kirill Pershin