Nisu svi pozdravi riječi. Neki su pogled koji se zadrži sekundu duže. Neki su klimanje glavom, gotovo neprimjetno. Neki su osmijeh koji se pojavi i nestane prije nego što ga stignemo uzvratiti. U svakodnevici, osobito u gradovima, pozdrav često nije razgovor. To je znak. Gesta. Priznanje da dijelimo prostor, trenutak, možda i sjećanje.
Na stubištu, u trgovini, na stanici — susrećemo ljude koje znamo, ali ne dovoljno da bismo stali. Ili ih znamo previše, pa ne znamo odakle bismo počeli. Ili smo jednostavno umorni. I tada se pozdrav pretvara u nešto drugo. U tišinu koja nije nelagodna. U pokret koji ne traži odgovor.
Postoje i oni susreti u kojima se ništa ne dogodi. Prođemo jedno pored drugog, bez riječi, bez pogleda. Ali znamo. Osjetimo. I to je dovoljno. Nisu svi odnosi za razgovor. Neki su za prolaznost. Za prisutnost bez obaveze.
U manjim mjestima, pozdrav je često obavezan. U većim, izbor. Ali i tamo gdje se ne očekuje, on se dogodi. U dizalu, u redu za kruh, na biciklističkoj stazi. Netko propusti da uđe prvi. Netko zadrži vrata. Netko kaže „dobar dan“ bez da zna tko ste. I to ostane.
Pozdrav koji ne ostavi trag u porukama, ne uđe u inbox, ne završi na društvenim mrežama — možda je najvrijedniji. Jer nije za pamćenje. Nije za analizu. Samo je bio. I to je dovoljno.
Foto: Delia Giandeini