U torbi, džepu, ladici — uvijek postoji nešto što nije tu zbog funkcije. Nije ni zbog vrijednosti. Tu je jer „nekako treba biti“. Kamenčić s puta. Dugme koje više ne pripada nijednoj košulji. Papirić s brojem koji više ne zovemo. Sitnica koja ne rješava ništa, ali smiruje.
Ti predmeti ne otključavaju vrata, ne svijetle, ne pišu. Ali ih nosimo. Premještamo iz jakne u jaknu, iz torbe u torbu. Ne pitamo se zašto. Možda zato što nas podsjećaju na nešto što ne želimo zaboraviti. Možda zato što je lakše kad nešto ima težinu u ruci.
Neki ljudi nose privjesak koji više ne koriste. Drugi čuvaju kino ulaznice. Treći imaju stari ključ koji ne otključava ništa. Neki predmeti su pokloni, neki su slučajno ostali, neki su tu jer su „uvijek bili tu“. Nisu dio plana, ali jesu dio ritma.
Na radnom stolu, pored tipkovnice, često stoji nešto što nema veze s poslom. Figurica, kamen, stari USB koji više ne radi. U torbi, pored novčanika, nalazi se papirić koji nećemo koristiti. U džepu, pored ključeva, stoji nešto što ne otključava ništa. Ali je tu.
U večernjim satima, kad se dan smiri, ti predmeti ostaju. Ne traže pažnju, ali je dobiju. Ne traže objašnjenje, ali ga nose. Ne mijenjaju svijet, ali mijenjaju ton dana. I to je dovoljno.
Ne mora sve imati razlog. Nekad je dovoljno da nešto bude tu. Da prati. Da ostane.
Foto: Moon Moons