Postoje parfemi koji ne mijenjaju dan. Ne ulaze u prostor. Ne ostaju iza nas. Ne šire se. Ne traže da budu primijećeni. Samo su tu. U koži, u ovratniku, u pokretu. Ne osjetimo ih dok ih nosimo. Ali bismo primijetili da ih nema.
Nanose se bez razmišljanja. Jedan pritisak na pumpicu, dok se obuvaju cipele. Ne provjerava se jesu li „prejaki“. Ne razmišlja se jesu li „dnevni“ ili „večernji“. Oni su samo naši. I ne znaju da su važni. Ne mijenjaju ritam, ne mijenjaju prostor, ne mijenjaju druge. Ali mijenjaju ton.
Tijekom dana — tišina. Nema komentara. Nema pitanja. Nema tragova. Ali u prolazu, netko se okrene. U zagrljaju, netko kaže: „Ovo mi je poznato.“ Mi se nasmiješimo, ali ne objašnjavamo. Jer miris nije za objašnjenje. On je za prisutnost.
U ladici stoji bočica koja se koristi godinama. Ne mijenja se često. Ne prati trendove. Ne traži sezonu. Ne zna da je dio svakog dana. Ali jest. I kad se potroši, ne kupuje se odmah nova. Čeka se. Jer nije stvar u mirisu, već u ritmu. U gesti. U trenutku kad se nanosi, bez razmišljanja.
Mirisi koje ne primjećujemo dok ih nosimo ne mijenjaju druge. Ne mijenjaju prostor. Ne mijenjaju nas. Ali mijenjaju način na koji se dan odvija. Ne zvuče, ne svijetle, ne traže. Ali ostaju. I to je dovoljno.
Foto: Benjamin Watterson