U svakom stanu postoji nekoliko stvari koje se stalno premještaju, a nikad se ne koriste. Ne govorimo o namještaju, ni o dekoraciji. Govorimo o predmetima koji su tu, ali bez zadatka. Zdjelica koja je nekad bila za voće, pa za ključeve, pa za ništa. Kutija koja je stajala u hodniku, pa na polici, pa ispod stola. Ne zna se točno zašto je tu, ali nije ni trenutak da se baci.
To su predmeti koji ne smetaju dovoljno da ih maknemo, ali ni ne znače dovoljno da ih zadržimo. Oni se sele. Ne iz potrebe, već iz ritma. Ponekad ih premjestimo jer čistimo stol. Ponekad jer tražimo nešto drugo. Ponekad jer nam se učini da bi „tu bolje stajali“. I onda ostanu — na novom mjestu, bez nove funkcije.
U ladicama — kabeli bez para. U kutijama — gumbi, papirići, baterije koje možda još rade. Na stolu — kemijska koja ne piše, ali se vraća u držač. Na polici — knjiga koju nitko ne čita, ali lijepo stoji pokraj vaze. Sve su to stvari koje ne traže pažnju, ali je dobivaju. Ne mijenjaju dan, ali ga prate. Njihova prisutnost je tiha, ali uporna.
Ponekad ih pogledamo i pomislimo da je vrijeme da ih maknemo. Ali ne učinimo to. Možda zato što su tu već dugo. Možda zato što su dio prostora, iako ne pripadaju nijednoj sobi. Možda zato što ne smetaju dovoljno da bi nestali. I tako se premještaju. Iz sobe u sobu, s jednog kuta na drugi. Ne zna se točno zašto.
U tim predmetima nema funkcije, ali ima prisutnosti. Oni ne služe, ali ostaju. I to je njihova vrijednost. Da budu tu. Da se pomiču. Da ne nestanu. Jer kad nestanu, nešto fali. Kao da je prostor izgubio dio svog ritma. Kao da je tišina drugačija.
Foto: Ridwan D.esk