Na kraju dana, stol rijetko ostane prazan. I ne mora. Uvijek nešto ostane. Ne zato što smo zaboravili, nego zato što nismo odmah spremni završiti. Jer kraj ne dolazi u trenutku kad se nešto prestane koristiti. Dolazi kasnije. Kad se prostor smiri. Kad se ruka odmori. Kad pogled više ne traži.
Na stolu ostane šalica iz koje smo pili kavu. Prazna, ali još topla. Ili već hladna, ali još uvijek „naša“. Ne miče se odmah. Jer je bila dio jutra. Jer je stajala tu dok smo čitali poruke, gledali kroz prozor, šutjeli. I sad stoji. Ne smeta. Samo podsjeća.
Ostane i kemijska. Ne piše više, ali je tu. Možda zato što je bila u ruci kad smo zapisali nešto važno. Ili nevažno. Možda zato što je ostala otvorena, pa ne želimo je baciti dok ne provjerimo je li stvarno prazna. Možda zato što je jednostavno — ostala.
Papirić s brojem telefona koji više ne treba. Račun koji nismo odmah bacili. Ključevi koje smo izvadili iz torbe, ali ih nismo vratili. Sve to stoji. Ne kao nered, nego kao trag. Kao produžetak trenutka koji se još nije povukao.
Ponekad ostane i nešto što nema ime. Poklopac od nečega. Kamenčić iz džepa. Komadić konca. Ne zna se kako je tu dospjelo, ali sad je tu. I ne dira se. Jer možda još ima neku svrhu. Ili možda nema, ali nije još vrijeme da se to prizna.
Stol postaje mapa dana. Sve što je prošlo, ali još nije otišlo. Sve što je bilo u rukama, ali više nije. Sve što je imalo funkciju, ali je sada samo prisutno. I to prisustvo nije beznačajno. Nije ni važno. Samo je tu.
I onda dođe trenutak kad se nešto pomakne. Bez plana. Bez ceremonije. Samo zato što je ruka krenula. I tada se zna — sad je gotovo. Sad može nestati. Sad više ne znači.
Foto: Mary Skrynnikova