U svakoj torbi postoji nešto što nije nužno. Papirić s brojem koji više ne zovemo. Ključ za stan u kojem više ne živimo. Privjesak koji je nekad bio poklon. Sitnica koju smo jednom stavili „za svaki slučaj“, i ostala je. Ne koristimo je. Ne tražimo je. Ali je ne vadimo.
Ti predmeti ne traže pažnju. Ne mijenjaju dan. Ne pomažu. Ali su tu. Premještamo ih iz jakne u jaknu, iz torbe u torbu. Ponekad ih pronađemo dok tražimo nešto drugo. Pogledamo ih, prepoznamo, i vratimo natrag. Bez riječi. Bez razloga.
Možda ih ne nosimo zbog funkcije, nego zbog osjećaja. Jer nas podsjećaju na nešto što ne želimo zaboraviti. Ili zato što je lakše kad nešto ima težinu u ruci. Ili jednostavno zato što su tu — i više ih ne preispitujemo.
U džepu kaputa može biti kamenčić s plaže. U novčaniku stara karta za koncert. U pretincu automobila olovka koja više ne piše. Sve su to tragovi dana koji su prošli, ali nisu nestali. Nevidljivi dok ih ne dotaknemo. Prisutni i kad ih ne gledamo.
Ponekad ih izvadimo. Na trenutak. Pogledamo. I vratimo. Ne zato što su nam potrebni, nego zato što su naši. Dio nas. Dio puta. Dio nečega što ne treba objašnjenje.
Ne moramo ih imenovati. Ne moramo ih objašnjavati. Dovoljno je da znamo da su s nama. I da ih, kad ih jednom izvadimo, možda više nećemo vratiti.
Foto: Chandler Cruttenden