Ananda Đuranović ne podiže glas da bi je čulo – ali kad progovori, stvori tišinu oko sebe. Mlada glazbenica i autorica, poznata po ranjivom izrazu i iskrenosti u objavama, svojim radom i prisutnosti na društvenim mrežama gradi prostor slobode – onaj u kojem se bez straha govori o tijelu, stidu, emocijama, pripadnosti ili, često, osjećaju nepripadnosti. Taj prostor nije samo virtualan. On živi u svakodnevnim razgovorima sa samim sobom i drugima, u tišini koja prethodi hrabrosti i u trenucima kad svjesno biramo biti autentični – čak i ako to znači pokazati ranjivost.
Tko je Ananda Đurađević – i zašto je odlučila ostati svoja unatoč svemu – otkriva u nastavku.
Glazba kao mjesto slobode i izraza
Za Anandu, glazba nikada nije bila samo hobi – od samog početka predstavlja najdublji način izražavanja i povezivanja s drugima. Prve korake napravila je kao devetogodišnjakinja, pišući dječje pjesmice koje je potom pokušavala pretočiti u poeziju, čitajući ih iz jedne knjige. Tada je po prvi put javno predstavila svoj rad članovima obitelji, a prisjeća se:
Foto: Petra Ivanišević
„Naravno, pjesma nije bila ništa van ovog svijeta, ali mojoj je obitelji bilo jasno da se volim izraziti na taj način, jer se onda to nastavilo sve dok se nisam odvažila pisati cijele pjesme. Krenula sam s nekih 12,13 godina, kada sam počela učiti klavir i gitaru, i tako je krenulo. S vremenom sam shvatila da mi melodije dolaze lagano, a onda je tekst dolazi prirodno nakon njih.“
Jedna od njezinih najintimnijih pjesama do sada, Lies Lay Cold, predstavljena je publici na nacionalnom izboru Dora 2025 za hrvatskog predstavnika na Euroviziji. Sama kaže da joj je to jedna od najdražih pjesama koje je napisala – „vrlo intiman dio koji, kako kaže, rijetko izlazi na površinu.“
Pjesma Ni ja kao poziv na oslobađanje
Anandin umjetnički izraz ne zaustavlja se samo na glazbi – tijekom cijelog života bila je posvećena i plesu, posebno hip-hopu, što se snažno osjeća i u novom singlu Ni ja. Ova pjesma donosi energičniji zvuk i otkriva novu dimenziju izraza – onu snažniju, odlučniju, ogoljeno iskrenu. Iza svake riječi stoji iskustvo, a iza svake note – stav.
„Inače se smatram poprilično smirenom, racionalnom osobom koju nije lako naljutiti – ali osoba o kojoj je pjesma krenula se dirati u dobro ne samo mene, nego i mojima. Hejtove i slična maltretiranja mogu dugo istrpjeti ako su direktno na mene, ali kada drugi krenu povrijediti moje ljude, to ne trpim ni sekunde.
Tako da, iako je tekst možda malo direktan, primijetila sam da se dosta ljudi s njim poistovjetilo. Javljali su mi da im pomaže – bilo u trenutačnoj situaciji, bilo kroz ono što su ranije prošli. Jer iako gnjev i bijes nisu emocije koje trebaju dominirati – jedini način da ih prevaziđemo jeste da ih priznamo i otpustimo.“
Ni ja je pjesma u kojoj se sabralo mnogo toga – osobna prijelomna točka, borba za slobodu, odluka da više ne pristaje na ono što je sputava. Za Anandu, to nije bilo samo novo glazbeno poglavlje, već jasan unutrašnji pomak:
„Nije svaka emocija lijepa, nije svaka situacija lijepa – ali kad u tuđem glasu čuješ svoju bol, osjećaš se manje sam. Barem je tako meni, koja cijeli život slušam pjesme u kojima se na taj način pronalazim. Razumijem i ljude koji još nisu dosegli taj stupanj hrabrosti da sve mogu iskazati, reći iskreno, bez straha – i to je u redu. Ni stati iza svojih odluka nije uvijek lako, jer je situacija rijetko crno-bijela.“
Iskren pristup rezonira s mladima, koji u pjesmama pronalaze utočište, razumijevanje i dozvolu da budu ranjivi.
„Prije sam bila ona koja je sve sa svima morala iskomunicirati – ali sam tijekom života shvatila da riječi ne pomažu uvijek, a da tuđe radnje nekada pokažu sve. Zato, ako je manjak poštovanja toliki da znaš da takvu stvar nikada ne bi napravio svom bližnjem kojeg uistinu voliš i cijeniš – zaštiti svoj mir i odi. U svijetu su tisuće i tisuće ljudi koji takvu stvar ne bi napravili nikad. Pogotovo ako znaš svoje srce i znaš da ne bi ni ti. Ovo meni pomaže da uvijek budem iskrena, postavim jasne granice i stanem iza svojih odluka.“
Snovi u svim pravcima: razgovor s dvanaestogodišnjom sobom
Kada se osvrne na svoju dvanaestogodišnju verziju, vidi osobu punu snova – istih onih koje i danas nosi u sebi. Razlika je jedino u fokusu:
„S 12 sam godina imala jednaki broj snova kao i sada, samo što su bili na sve strane.“
U tim godinama umjetnost i glazba nisu bili samo interesiranja – bili su smisao.
„Dvanaestogodišnja Ananda uvijek je sanjala o glazbi, umjetnosti i samo se u tome vidjela.“ Ta djevojčica nikada nije željela ići „lakšim putem“ – već je danima i noćima ostajala kod kuće, uvježbavala glas i sluh, pretraživala internet u potrazi za znanjem i inspiracijom.
„Nisam u djetinjstvu imala puno prijatelja upravo zato što sam umjesto izlazaka stala kući, učila instrumente, mami čupala živce s istim pjesmama svaki dan koje sam htjela naučiti pjevati, učila harmonije, gledala na tisuće i tisuće podcastova vokalnih trenera, svojih uzora, stvaranje albuma, pjesama i slično.“
Iako danas priznaje da bi ponekad možda bilo zdravije da je izlazila i družila se više, zna da to „zaluđivanje“ glazbom nije bilo uzalud:
„Iako sam mogla nekad i izaći (bilo bi zdravije haha), da nisam bila toliko zaluđena ovim što radim, pola tog znanja možda danas ne bih imala, ili bi mi duže trebalo da savladam neke stvari.“
Na tom putu često je slušala rečenice poput: „U glazbi nema kruha“, „Budi realna“, „Previše sanjaš“. Ali ona je i tada znala tko je i što želi.
„Tada sam im svima govorila da nemaju pojma – a moj sadašnji savjet bio bi da samo tako i nastavi.“
Svojoj mlađoj verziji danas bi poručila i da ne traži odobrenje tamo gdje ga ne treba tražiti:
„Savjetovala bih joj da se manje brine o tome što drugi misle, i da validacija od ljudi koji prvenstveno sami sa sobom nisu zadovoljni ne znači ništa.“
Uvjerenje koje je tada imala, i koje danas ne napušta, može se sažeti u jednu rečenicu koju često ponavlja sebi: „Vjera u sebe pobjeđuje svaku sumnju koju drugi imaju u tebe.“
Kreativni proces i digitalni svijet
Dok je kao tinejdžerka upijala znanje i tražila svoj glas u glazbi, danas Ananda već zna što traži – i kako doći do njega. Proces stvaranja za nju je i ritual i introspektivno putovanje.
„Nekad se dogodi da sam usred nečeg nepovezanog s glazbom, ili perem suđe, ili hodam do trgovine, ili se družim s prijateljima – i u glavu mi melodija samo dođe. Brzo otvorim diktafon na mobitelu, odem u drugu prostoriju, ili gdje već jesam, i nasnimim.“
Kasnije se toj ideji vraća s kritičkim uhom – najprije provjerava je li to nešto što je već čula. Kaže poznaje ogroman broj pjesama i svakodnevno sluša glazbu, pa može brzo eliminirati sličnosti. Ako melodija prođe taj prvi filter, slijede daljnji koraci:
„Sjednem za gitaru, ili laptop, napravim neku generalnu produkcijsku bazu i na to mumljam prvo melodiju, zatim tekst po osjećaju koji na tu pjesmu dođe.”
U melodijama se, dodaje, snalazi lako. Tekst zna da potraje – jer svaka riječ mora „sjesti“ precizno, i zvučno i emotivno. Tu se ponekad oslanja na principe koje koristi Max Martin, producent iza pop-himni suvremenog doba:
„Volim se voditi glazbenom matematikom Max Martina koja u tome uvelike pomaže. Nekada se ne vodim ni time, nego osjećajem i onim što meni zvuči dobro.”
Bez obzira na tehniku, jedan unutrašnji test je obavezan i prisutan:
„Na kraju svake napisane pjesme, upitam se bih li ju pustila svojim glazbenim uzorima. Ako je odgovor ne – ide u smeće.”
Svjesni odabir tišine u buci svakodnevice
Iako njen posao podrazumijeva stalnu komunikaciju, suradnju i prisutnosti na digitalnim platformama, Ananda se trudi očuvati prostor za tišinu i regeneraciju. Jedan od prvih koraka u toj svakodnevnoj praksi jest režim rada mobitela.
„Mobitel mi je gotovo uvijek na Don’t Disturb opciji (ne zato da namjerno ignoriram druge), nego upravo zato što u poslu kao autor konstantno pričam i komuniciram s više ljudi svakog dana, pa moći isključiti barem segment medija poput Instagrama i Tik Toka uvelike pomogne, jer i ja nekad znam zadubiti satima i ne biti produktivna.”
U svijetu u kojem su notifikacije često diktat ritma dana, Ananda bira tišinu kao način da ostane usklađena sa sobom.
Upravo to unutrašnje usklađivanje vidi kao preduvjet autentičnosti: rad, introspekcija, kontakt sa sobom i drugima – ali u granicama koje čuvaju osobnu energiju. Iako uživa u razgovoru, slušanju drugih i pronalaženju inspiracije u različitim iskustvima, važno joj je znati kada treba stati.
„Prijatelji mi tu uveliko pomažu da ne doživim kompletni burnout, jer ako shvate da danima ne odgovaram, navrate do mene i izvade me iz te pomalo i nezdrave navike da nekad toliko radim da zaboravim pojesti, izaći na zrak, prošetati. Zahvalna sam na njima i što uvijek znaju to prepoznati. Ali, i ja to trebam prvenstveno znati prepoznati i zaustaviti kad to primijetim. Poboljšavam se!”
Njen ventil, osim šetnji i tišine, jest i glazba. Omiljena playlista ne samo da smiruje, već i vraća u sadašnji trenutak:
„Uvijek me smiri, pogotovo ako sam u situaciji gdje ne mogu ništa drugo nego staviti slušalice u uši i brzinski se malo smiriti.”
Vikendi su rezervirani za pasije: nogomet i videoigre, a talijansku Serie A prati redovito tijekom sezone, ako joj raspored dozvoli. Uz PlayStation zna „isključiti mozak i nervirati se još malo ako gube”, ali zna da joj taj predah zapravo daje snagu za novi početak.
Dan obavezno završava meditacijom – bez nje, kaže, dan ne bi imao pravi kraj.
U toj svakodnevnoj brizi o sebi, važno mjesto ima i stav prema ljudima. Za Anandu su „najkul osobe“ one koje ne traže spektakl, već su tiho posvećene radu na sebi.
„Osobe koje vole da se ljudi oko njih osjećaju dobro, bez zavisti, bez mržnje… One koje znaju da se uči dokle god si živ. To su za mene jako, jako kul osobe – ali su i vrlo rijetke.”
Želja za budućnost
Kad govori o budućnosti, ne priča o grandioznim planovima ni preciznim rokovima. Umjesto toga, fokusira se na to da ostane vjerna sebi, prisutna u trenutku i bliska sa svojim najbližima. Kaže da joj je važno da „uživa u sadašnjosti prije nego što se fokusira na nešto u budućnosti“ – jer vjeruje da je upravo u toj ravnoteži ključ osobnog mira.
U njezinoj viziji života ima mjesta i za rast i za tišinu, i za radost i za strpljenje. Voljela bi, kaže, nastaviti stvarati do kraja života – bilo kroz glazbu, putovanja, odnose ili nova iskustva – ali bez pritiska, u svom ritmu:
„Sve u svoje vrijeme – i želim da mi to uvijek bude u glavi.”
Glazba ostaje središnji dio tog puta. Želi surađivati s ljudima koje poštuje, onima koji stvaraju s integritetom i šire dobro kroz svoj rad. U tome vidi prostor ne samo za profesionalni razvoj, već i za produbljivanje vlastite autentičnosti.
Na kraju razgovora izgovara ono što možda najbolje sažima njezin pravac: i dalje želi stvarati glazbu koja povezuje ljude sa sobom, biti glas iskrenosti i podrške, i pokazati kako hrabrost da budemo svoji može mijenjati svijet – polako, ali sigurno.
Anandina priča nije samo o glazbi ili izrazu. To je priča o hrabrosti da budeš svoj – u svijetu koji često traži da se uklopiš.
Foto: Petra Ivanišević, Mirta Cindrić, Jana Brezovac, Tena Štabarković